Zar hiperaktivno djete ne treba da bude izazov nastavniku?

0
110

Sa kakvim problemima se susreću hiperaktivna djeca tokom školovanja, najbolje pokazuje primjer jedne majke iz Tuzle. Godinama se bori da se o ovoj temi konačno progovori kako bi inkluzivna nastava kojom se kite, kako ova majka kaže, škole na području TK, konačno zaživjela.

Amela Hajvaz jedan je od roditelja čijem je sinu dijagnostikovana hiperaktivnost ili ADHD poremećaj i koja je javno progovorila o problemima i onome sa čime se djeca sa deficitom pažnje susreću tokom školovanja. Amelin sin pohađa osmi razred i do sada je morao promijeniti  tri škole. Prvo je bio upisan u Katolički školski centar koji je zbog nedostatka kadra koji bi mu se posvetio morao napustiti. Nakon toga Amela sina upisuje u Osnovnu školu Simin Han kao prvu školu na području TK koja uvodi sistem inkluzivne nastave, ali zbog udaljenosti i tu školu dječak mora napustiti. Sada Amelin sin pohađa Osnovnu školu Mejdan.

„ Ja sam jako zadovoljna imam sreću da moj sin pohađa razred u kojem ima samo 13 učenika. No naravno kao roditelj imam jako puno zamjerki i imam pravo kao roditelj da zamjeram na nesinzibilitetu nastavnog kadra prema takvoj djeci. Zar jedan hiperaktivac ili djete sa bilo kakvim poremećaj ne treba da bude izazov nastavniku?“, pita se Amela.

Amela je svjesna da se nastavnik u potpunosti ne može posvetiti  jednom djetetu ali ako govorimo o inkluziji onda se podrazumijeva da svaka škola koja ima takvu djecu treba da ima i dovoljan broj nastavnog i pomoćnog osoblja koje će raditi sa djecom čije obrazovanja zahtjeva drugačiji prilagođeniji pristup. Prema podacima Ministarstva obrazovanja na području Tuzlanskog kantona zaposleno je svega 24 edukatora- rehabilitatora koji redovnim nastavnicima i profesorima pomažu u radu sa djecom sa nešto drugačijim potrebama. I to naravno nije dovoljno.

„ Zapošljavanje jednog edukatora- rehabilitatora uopšte nije model koji je  prihvatljiv u konceptu inkluzije nego u odnosu na potrebni intezitet podrške koji je kreiran od samog djeteta, znači koliko djete treba podrške toliko mu treba stručnjaka koji će raditi s njim.“, istakla je dr.sc.Alma Dizdarević sa Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta Tuzla.

„ Naše škole se kite inkluzijom, no međutim te inkluzije u našim školama nema. U inkluziji se kaže u prvoj rečenici Djete je centar. To naravno nije primjenjeno.“, smatra Amela.

Djete zasigurno u ovom slučaju nije centar, ako uzmemo u obzir da prvo kategorizacija ADHD poremećaj u našoj zemlji još uvijek nije u potpunosti zaživjela i da je još uvijek jako teško uspostaviti dijagnozu. Amela ističe da je određene pretrage morala obaviti u Zagrabu i onda sa tim mišljenjima i nalazima se obratiti ljekarima u Tuzli, koji su na osnovu toga uspostavili dijagnozu. Prema podacima Ministarstva obrazovanja osnovne i srednje škole na području našeg kantona pohađa 17 hiperaktivnih učenika kod kojih je upostavljena ili potvrđena dijagnoza. I ova djeca zasigurno nisu centar svijeta jer njima se u potpunosti nema ko posvetiti osim njihovih roditelja. Zbog toga je Amela odlučila govoriti javno i boriti se za prava svog sina i druge djece.

(RTV Slon)