Vukosavu bole vlaseničke žrtve muslimani, zbog svoga Muje nije željela djecu pokrstiti

Vukosavu bole vlaseničke žrtve muslimani, zbog svoga Muje nije željela djecu pokrstiti

RSD Sloboda

Preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih danas će obilježiti 28. godišnjicu zatvaranja zloglasnog logora Sušica u Vlasenici. S njima će, iako ne fizički, biti i Vukosava Klanco, vlasenička heroina, koja je, riskirajući život, iz poštovanja prema ubijenom suprugu, 1992. godine odbila pokrstiti djecu.

Plakala i urlikala

Na razgovor je pristala pod jednim uvjetom, da ga obavimo dok sjedi na obali švedskog Simrishamna, tamo gdje je, izmučena i shrvana od bola, stigla iz ubijene Vlasenice prije 28 godina. 

RMU Banovići

– Tu sam često navečer sjedila i gledala tamo negdje preko horizonta. Ovdje nisam, a tamo me nema. Često sam na tom kamenu plakala, urlikala. Zato sam željela da se ovaj intervju obavlja baš s ovog kamena. Odavde želim podići ruke ka dragom Bogu i zahvaliti mom rahmetli suprugu, mojim sinovima i mojim Šveđanima, koji su me raširenih ruku prihvatili onako ranjenu prije 28 godina – pojašnjava Klanco.

Na kamenitoj morskoj obali vraćaju se sjećanja na rat i Vlasenicu u danima kada je trajao lov na ljude. Mujo Klanco odveden je iz kuće, praćen uplašenim pogledima njegove djece i majke. Vukosava je krenula u Policijsku stanicu, pokušavajući da ga izbavi. Ne sjeća se svih trenutaka dok su je tukli i skoro onesviještenu bacali po stepenicama, ali je uspjela ući.

Osuđeni zločinac Predrag Bastah natjerao je da stoji s rukama na potiljku dok je udarao šakama, nogama, kundakom od puške. U Policijskoj stanici posljednji put su se sreli pogledi Muje i Vukosave Klanco, a u njegovim očima vidjela je pitanje šta se dešava. Mujo je odveden i na zvjerski način ubijen u naselju Toplik, a Vukosava je bačena u ćeliju.

– Zatekla sam tamo još nekoliko žena iz Vlasenice. Jedna od njih mi je odmah kazala da skinem nakit. Imala sam prsten, minđuše, ogrlicu. Pogledala sam je, bile su joj raskinute uši – priča nam Vukosava.

Sjeća se da je u polusvjesnom stanju slušala glasove svoje djece i svekrve koja je tražila da joj puste snahu, ako su joj već ubili sina. Prijetili su joj vješanjem ispred džamije, tukli je, mučili, tražili da pokrsti djecu. Vukosavi su ponos, ljubav i poštovanje prema Muji bili najvrednije što je imala, pa je stala pred zlikovce i kazala: ”Ubijte me, ali mojoj djeci je otac Mujo Klanco!” U septembru 1992. protjerana je iz Vlasenice.

– Kada sam, 15. septembra 1992., silazila niz moju ulicu s planom da odem, još tada sam odlučila da se više nikada tu ne želim vratiti. Jednom sam se samo okrenula i pogledala svoju kuću. Nije mi bilo žao kuće kao materijalne tvorevine, već one sreće, topline, vremena koje ta moja kuća više nikada neće imati, bez obzira u koje ruho da je presvučem – sjeća se Vukosava.

Žrtva zločina

  • Danas se obilježava 28. godišnjica zatvaranja zloglasnog logora Sušica u VlaseniciFOTO: ARHIV

Godišnjice zločina moraju se obilježavati, prošlost se ne smije, a i ne može zaboraviti, ali ljubav mora biti lijek ovoj ranjenoj zemlji. Sretna je što ni prilikom susreta sa zlikovcima na suđenju nije osjetila mržnju. 

– Ja znam da sam Vukosava Klanco, znam da sam krštena i da sam pravoslavna. Znam ko je u mom gradu napravio zločin i znam ko je bio žrtva tog zločina. A onda se u mojoj duši javila jedna vrsta otpora. Daj da postavim pitanje nekom u čiju se dušu uselila mržnja. Da ga pitam, znaš li koliko Vukosavu boli Vlasenica? Znaš li koliko Vukosavu bole vlaseničke žrtve koje su muslimani – kaže vlasenička heroina.

Ispunila Mujin amanet

Ispunila je Mujin amanet i sinove Vildana i Vedrana izvela na pravi put, a oni su joj uzvratili novom “kućom ljubavi”, daleko od BiH, koja je vremenom dobila i dvije snahe i troje unučadi. Vukosavin unuk rođen je upravo na dan kada je protjerivana iz Vlasenice.

Hod kroz Potočare

Posjetila je Vukosava nakon rata PS Vlasenica, mjesto svoga zatočenja, ali je “u potrazi za svojom odbjeglom dušom” išla i u Vukovar, Srebrenicu…

– Otišla sam da vidim šta će se desiti sa mnom kad uđem u Potočare. Možda Vukosavina duša neće osjetiti ništa zato što je ona Vukosava. Međutim, nije. Kad sam ušla u mezarje, moja je duša, čini mi se, odjednom napustila moje tijelo i odozgo me posmatrala. Hodala sam tiho, što tiše sam mogla, da ne povrijedim ono što znam da ispod je – kaže Vukosava.

(Avaz)