Na današnji dan umro bh. Nobelovac Ivo Andrić

0
119

Na današnji dan preminuo je Ivo Andrić, pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine

Andrić je rođen u Dolacu kod Travnika, 9. oktobra 1892., a umro u  Beogradu 13. marta 1975.

Kao sarajevski gimnazijalac Andrić se kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914).

Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.

Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi (“Ex Ponto, “Nemiri”), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritičar Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne, Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata).

Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana.

Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata.

Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri».

(FENA)