Priča o Aljoši Buhi: Holivudska tragedija Crvene jabuke

RSD Sloboda

Krsto Buha je upoznao Vidu Tribušon, od oca Alojza i majke Paule, na studiju metalurgije u Ljubljani, gdje su se vjenčali 1961. i dobili sina Aljošu 4. januara 1962. godine, u 12 sati i 17 minuta. Vida je bila slabašnog zdravlja uslijed srčanih tegoba.

Skrasili su se u Zenici i zaposlili u Željezari. Sin im je pošao u Osnovnu školu ”Ivan Goran Kovačić”. Izrazito je volio prirodu i muziku. Puno je čitao. Majka ga je strogo odgajala. Htio se upisati u Muzičku školu za gitaru, ali mu se otac tome oštro usprotivio: “Neću da budeš kafanski pjevač!”, želeći da mu sin studira ili elektrotehniku ili inženjerstvo u medicini. “Dao sam ga u Narodno pozorište Zenica gdje je bila Sekcija za muziku”, prisjeća se sjetno danas osamdesetogodišnji Krsto Buha i veselije nastavlja: “A kad je počeo s drugovima svirati i nastupati po garažama, ja sam ih razvozio i pomagao”!

PropellerAds

Bas-gitara

Premda miran i tih, nečujan i samozatajen, povučen i strpljiv, Aljoša je sve više uživao svirati gitaru i poslije nastupati sa gimnazijskim bandom.

Sudjelovao je i u Zaječarskoj gitarijadi. Puno se mladih Zeničana voljelo okupljati kod Milenka Karovića, karizmatičnog glazbenika, koji je i Aljoši pokazivao kako se svira.

Nažalost, Vida Buha je umrla u martu 1980. godine, u četrdeset drugoj godini. Jedinac Aljoša je bio neopisivo tužan, ali je to uspio hrabro zadržati za sebe na majčinom pogrebu i pročitati joj oproštajno pismo bez plakanja. Tugu mu je ublažilo prisustvo jedne ženske osobe do koje mu je bilo jako stalo.

Majka mu je ostala zapamćena po svojoj dobrodušnosti i damskom držanju.

Poslije vojske upisao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na što ga je bio uputio njegov srednjoškolski profesor. Na očev nagovor počeo je voditi svoj dnevnik, a otac se uz njega zainteresirao za filozofiju. Nije se protivio očevoj drugoj ženidbi; smatrao je da bi to oca opet usrećilo. Dobio je polusestru Lidiju 1982. godine, što je njega usrećilo!

Podstanarstvo je dijelio sa zavičajcem Harisom Burinom, studentom glume.

Uvijek je bio šutljiv i puno pušio. Govorio je rijetko, ali mudro. Uvijek bi odmah bio zapažen i ostao u središtu pozornosti što zbog svog izgleda i pojave, što zbog osobite izobrazbe, posebno načitanosti i visoke inteligencije. Pisao je i prevodio poeziju. Volio se družiti s filozofima. Naizgled je bio sušta suprotnost rock’n’roll zvijezdama. Svirao je u sarajevskim grupama izbjegavajući slavu. No, njegova osobenost je bila bas-gitara, što ga je činilo karizmatičnim.

Popularnost je nastupila 1982. godine kada su pjevač i gitarist Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha, pjevač Emir Cerić, klavijaturista Jadranko Džihan i bubnjar Adam Subašić osnovali grupu Kongres u Sarajevu, pjevali pjesme sa socijalnom tematikom, boravili s rudarima u hercegovačkim rudnicima boksita… Kongresovu najpoznatiju pjesmu ”Zarjavele trobente”, po kojoj je nazvan i njihov debitantski album, komponirao je Aljoša Buha; za refren je imao pomoć od Zorana Predina, frontmana mariborske kultne grupe Lačni Franz.

Poznavanje engleskog jezika donijelo mu je i sezonsko zaposlenje pri sarajevskoj Zimskoj olimpijadi 1984. godine. Bio je suradnik Radio Sarajeva. Slušao je Rolling Stonese, Doorse, Police i Šarla Akrobatu. Također je posjećivao izložbe i bio zaljubljenik u klasiku. Na dan majčine smrti slušao je samo Ave Mariju. Vrlo vezan za baku i Novu Goricu, maštao je i o preseljenju u Sloveniju, odlasku iz Bosne. Ali, presudna za iskonsko doživljavanje vlastitog porijekla bila je prva posjeta očevom rodnom mjestu, Balabanima u predjelu od Nevesinja do Gacka, uz ponornicu Zalonku, gdje je život oduvijek bio surov i tegoban. Iako je očev zavičaj posjetio prvi put tek 1985. godine, ponosno je izjavio: “Sad znam ko sam i odakle sam”.

Što je vrijeme odmicalo, Aljoša je postajao pesimističan uslijed društvenih zbivanja i previranja. U ljubavi je ponekad bio nesretan te je svoj dnevnik naslovio ”Dnevnik jednog baksuza”.

U proljeće 1985. godine Dražen Ričl Zijo i Zlatko Arslanagić Zlaja osnovali su novu grupu Crvena jabuka. Pridružili su im se Dražen Žerić Žera i Darko Jelčić Cunja, te kao posljednji priključit će im se Aljoša Buha.

Na ljetovanju u Dubrovniku 18. juna 1986. godine Krsto je sanjao kako je Aljoša poginuo. Odmah ga je ujutro telefonom tražio kako bi bio siguran da mu je dijete živo i zdravo. Aljoša je bio na turneji po Vojvodini. Izgledalo je da je Krstin san bio samo san, odnosno noćna mora.

Nažalost, bojazan se ponovo pojavila kad se Aljoša povjerio svojoj maćehi Mariji kako je sanjao da je zatvoren u kuću od kamena, a bez prozora… što je vizija groba.

***

Poslije nekoliko zapaženih nastupa, naročito u Splitu 1. septembra, i u Beogradu, 6. septembra, Crvena jabuka je organizirala prvu samostalnu turneju i zakazala prvi koncert u Mostaru za 18. septembar 1986., kako bi momci potvrdili svoju posvemašnju popularnost.

Jugoslavenska javnost je s nestrpljenjem iščekivala prvi veliki, i najvažniji, koncert na mostarskom stadionu Kantarevac. Momci su bili u top-formi i na najboljem putu da od jugoslavenske glazbene senzacije postanu i nova senzacija u jugoistočnoj Europi. Sve se u svezi s Crvenom jabukom odvijalo munjevitom brzinom.

Kao holivudska uspješnica!

***

Koncerta nije bilo… Turneje nije bilo… Bila je nesreća!

Duša Crvene jabuke je stradala i ostala kod Jablanice na putu za Mostar.

Arslanagić, vozač, Ričl i Buha su bili u Zlajinom autu koje je prešlo na suprotnu stranu, zanijelo se i sudarilo sa kamionom vršačke registracije u 18 sati. Aljoša Buha je ostao mrtav na mjestu. Smrt ga je zatekla na stražnjem sjedištu. Dražen Ričl je sjedio na suvozačevom mjestu i zadobio zastrašujuće ozljede glave.

Pomoći nije bilo. Nesreća je došla munjevitom brzinom.

Kao holivudska tragedija!

Kad su Krsti rekli oprezno da je bila nesreća i da je jedan poginuo, on je odmah ojađeno uzvratio: “Ja znam, nema Aljoše… Ja znam da je to Aljoša!”.

Aljoša Buha, kojemu je bilo osamnaest godina kad mu je umrla majka Vida, pokopan je pored nje u naselju Crkvice, u Zenici, 20. septembra, u 16 sati i 30 minuta.

Nakon trinaest dana, 1. oktobra 1986. godine, umro je Ričl.

Zeničanin Aljoša i Sarajlija Dražen umrli su u dvadeset četvrtoj godini. S njima je nestala, iščeznula prava Crvena jabuka. Krenuli su na svoju prvu turneju i ušli u legendu. Cijela Jugoslavija ih je oplakivala. Izvanredan je njihov učinak u sveopćoj povijesti jugoslavenske glazbe. Svoju zbirku poezije ”Mlade pjesme” (Svjetlost, Sarajevo, Biblioteka Savremenici, 1987.) Zilhad Ključanin je posvetio Aljoši.

***

Šesnaestog septembra 2006. godine u Ulici Kočevska čikma broj 3 u Zenici, gdje je nekad živjela obitelj Buha, postavljena je spomen-ploča (s pogrešnom informacijom o mjestu rođenja). Ploču je svečano otkrio i prijateljski govor održao Haris Burina, glumac. Na ploči je pisalo:

U OVOJ ZGRADI JE ROĐEN ALJOŠA BUHA,
ČLAN GRUPE ”CRVENA JABUKA”.
PLOČU PODIŽE U. G. ”URBAN KLUB 072” ZENICA

Razočaravajuće, ploča je izazvala izvjesna negodovanja zbog tobože političkih primjesa i poruka… Čak je bilo i prijedloga da se skine i drži u podrumu…

***

Na mjestu nesreće kod Jablanice postavljena je veća spomen-ploča u obliku crvene raspolovljene jabuke u proljeće 2009. godine. Na ploči je pisalo:

NA OVOME MJESTU 18. 09. 1986.
SARAJEVSKA GRUPA CRVENA JABUKA
DOŽIVJELA JE SAOBRAĆAJNU NESREĆU
U KOJOJ JE ŽIVOT IZGUBIO
ALJOŠA BUHA
A TEŠKO POVRIJEĐENI DRAŽEN RIČL
PREMINUO JE 1. 10. 1986.

***

Krsto Buha nije mogao podnijeti smrt svog sina; nije se mogao pomiriti sa gubitkom rođenog djeteta. Izgubio je bilo kakvu volju za životom. Ozbiljno je pomišljao na samoubojstvo jer ga je Aljošina smrt pokosila. Drugi brak sa Marijom Bošnjaković, Slavonkom, i kćer Lidija su ga ohrabrili poslije smrti prve supruge Vide. Sin Aljoša II, rođen u Zenici 15. aprila 1988. godine, povratio ga je  u život poslije Aljošine smrti. Krsto, Marija, Lidija i Aljoša II su preselili iz Zenice u Bijeljinu s početkom rata.

Aljoša II

Prvog jula 2011. godine Aljoša Buha II, polubrat pokojnog Aljoše, stupa u kontakt sa tadašnjom postavom Crvene jabuke i pridružuje im se na koncertu u Bijeljini svirajući ”Dirliju” s bratovom gitarom. Koncert je održan u okviru trodnevne manifestacije BH Beer Fest na stadionu Fudbalskog kluba Radnik.

“S jedne strane, pokušavam da saznam što više o bratu, a s druge da sa svojim imenom povratim osmijeh onima koji se sjećaju pogibije. Zato ponekad i izađem s njima na binu.”

prica-o-aljosi-buhi-holivudska-tragedija-crvene-jabuke_1414241569

(oslobođenje)

PropellerAds