Nema ni dana radnog staža ali je posjetio čak 110 zemalja: Kako je Mate Biljarist ispunio životni san i obišao sva čuda svijeta

Nema ni dana radnog staža ali je posjetio čak 110 zemalja: Kako je Mate Biljarist ispunio životni san i obišao sva čuda svijeta

RSD Sloboda

Mate Lončar (58), poznatiji kao Mate Pendo i Mate Biljarista, predstavlja se kao globtroter i kaže da je posjetio oko 110 zemalja svijeta te da je bio na oko 1800 međunarodnih letova, piše Jutarnji.hr.

No, svjetski putnik prepoznatljivog izgleda iz Imotskog ovih dana posebno je ponosan jer je 26. siječnja stigao u Machu Picchu, sveti grad Inka na 2350 metara nadmorske visine u Peruu. Time je ostvario svoj dugogodišnji cilj da posjeti svih sedam novih svjetskih čuda. Uz Machu Picchu, to su Kolosej u Rimu, napušteni grad Petra u Jordanu, Kip Krista Iskupitelja u Brazilu, Taj Mahal u Indiji, Kineski zid i grad Chichen Itza u Meksiku.

PropellerAds

Rimski Kolosej Mate je vidio mnogo puta tijekom 80-ih i 90-ih, a siguran je da ga je obišao 2000. Napušteni grad Petra posjetio je 2008., kada je sedam dana proveo u Jordanu, a sedam dana u Siriji. Većinu svjetskih čuda obišao je sam, a 2014. u Brazilu, nakon što je odgledao utakmicu otvaranja nogometnog SP-a Brazil – Hrvatska i BiH – Argentina, s prijateljem Damirom Amićem otišao je do čuvenog kipa iznad Sao Paola. Čak tri svjetska čuda obišao je 2017., u siječnju je posjetio Taj Mahal u Indiji, gdje je na 15 dana otputovao u aranžmanu Kompasa, u veljači je bio na poluotoku Yucatan u Meksiku, gdje je posjetio majanski grad Chichen Itza, a u studenom je sa poduzetnikom Juroslavom Buljubašićem na pet dana otišao u Peking.

– Iz Pekinga smo Buljo i ja taksijem otišli do Kineskog zida, na kojem smo šetali 20-ak minuta, pa smo se taksijem vratili u Peking – jednostavno objašnjava Mate, koji je prije desetak dana preko Amsterdama, Lime i Kuska stigao u Maccu Picchu.

Privatni arhiv

Mate Lončar ispred Machua Picchua

 

Novih sedam svjetskih čuda odabrano je na web stranici n7w i, na temelju glasova 100 milijuna ljudi, ona su 7. srpnja 2007. proglašena u Lisabonu.

Keopsova piramida u Egiptu nije dobila dovoljno glasova da je uvrste u sedam čuda, pa je proglašena počasnim kandidatom.

– Keopsovu, Kefrenovu i Menkorovu piramidu obišao sam još 1999., jašući na konju – zadovoljno kaže Mate.

Četiri aviona u jednom danu

Nemirna duha, Mate je nakon posjeta Machu Picchu u jednom danu promijenio četiri zrakoplova i “skoknuo” na jednu od svojih najomiljenijih destinacija, na otok Santa Cruz na otočju Galapagos u Tihom oceanu, gdje je do sada bio samo jednom početkom 90-ih, a koje ga se toliko dojmilo da je prije više od 20 godina u Hrvatskoj osnovao tvrtku Galapagos. Danas, u nedjelju, slijeće u Zagreb, gdje mu žive sin i bivša žena, a onda će brzo u svoju vilu s bazenom u Imotskom, u predjelu Glavina Donja, gdje je u podrumu uredio sobu s biljarskim stolom na čijim su zidovima stotine Matinih fotografija s najpoznatijim svjetskim facama u posljednjih 35 godina, uglavnom iz svijeta sporta.

Oni koji možda nikad nisu čuli za Matu Lončara sada bi vjerojatno mogli pomisliti da je megauspješan biznismen, industrijalac ili sportski menadžer, ali Mate u svakoj prilici ponosno ističe: “Ja nemam ni dana radnog staža, a oduvijek živim na visokoj nozi”.

– Za život svjetskog putnika čovjek mora imati vremena, čvrstu volju, a najvažniji je kisik. Bez kisika ne možeš ništa. Mislim, naravno, na novac. A ja sam se za novac uvijek snašao i uvijek sam bio ‘slobodni umjetnik’ – objašnjava svoju životnu filozofiju.

Mate Lončar rođen je 1961. u Imotskom, imao je teško djetinjstvo, odrastao je uz majku, brata i sestru, a otac je radio u Njemačkoj. U Imotskom se za njega, još dok je bio momčić, znalo kao veoma komunikativnog i simpatičnog kolportera Slobodne Dalmacije i Sportskih novosti, koji je ljudima novine dostavljao na posao. Novine koje je prodavao po kavanama, nakon što bi ih kupac pročitao, uzimao bi ili otkupljivao, pa ponovno prodavao. Od toga je živio. Sredinom 70-ih, kao 14-godišnjak, počeo je igrati biljar u kavani u Imotskom, čiji mu je vlasnik rođak, pa je imao besplatne žetone i nakon nekog vremena treniranja sjajno mu je krenulo. Završio je srednju školu u Imotskom i upisao višu građevinarsku. Krajem 70-ih i tijekom 80-ih biljar je svakodnevno igrao za novac, a kaže da je rijetko gubio.

Privatni arhiv

Mate Lončar ispred Koloseja u Rimu

 

Od 1979. je živio u Splitu, koji smatra svojim gradom i u kojem je postao strastveni navijač Jugoplastike, s čijim je košarkašima u 80-ima bio na svim važnim europskim gostovanjima. Odlazio je i na važna gostovanja hrvatskih vaterpolo klubova i, naravno, Hajduka. Tako je počeo putovati po Europi. Živio je ponajprije od biljara, i to jako dobro, najčešće je igrao po Njemačkoj, gdje je bilo najviše naših ljudi i, kako Mate kaže, najviše novca. Dodaje kako nema grada u Njemačkoj u čijim biljarskim salonima ili na čijim turnirima nije igrao. I nije spavao kod prijatelja ili obitelji, nego po hotelima, i to, u pravilu, onim najboljim.

Ponekad je znao i kartati za novac. Legenda kaže kako je došao u posjet poznanicima u jedan manji njemački grad i sjeo s njima za stol kartati. Odmah na početku izrazio je sumnju da su karte obilježene te je predložio da netko od njih ode na trafiku kupiti novi špil. Svi su pristali – ali nisu znali da je Mate dan prije na trafici kupio sve karte, obilježio ih, uredno zapakirao i vratio trafikantici!

Počeo je i s ozbiljnim hazardom i ubrzo je, sredinom 80-ih, postao stalni gost gotovo svih europskih kasina, a najčešće onih u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj. Priznaje da je igrajući biljar puno bolje zarađivao jer smatra da uspjeh na biljarskom stolu ovisi isključivo o znanju, a u kasinima nije tako.

Na javnoj sceni Mate Lončar pojavio se kao jedan od najistaknutijih navijača Jugoplastike, koji je s Kukočem i Rađom 1989. u Münchenu u rukama držao pehar košarkaškog prvaka Europe, što su snimile sve televizijske kamere.

Maneken za Lupina

Nakon toga postao je maneken fotografa Stephana Lupina, koji je tada bio na vrhuncu slave. Početkom 90-ih dvije je godine bio bliski suradnik Marinka Božića i zvijezda šokantnih televizijskih reklama njegova Slobodnog tjednika, za koji je Mate organizirao inozemnu prodaju u Njemačkoj.

U to vrijeme Mate je imao turbulentnu vezu s fatalnom Ivanom, koju je preoteo pjevaču Juri Stubliću, koji je o njoj napisao jednu od svojih najljepših ljubavnih pjesama.

Početkom 90-ih bio je u Australiji, na Davis kup susretima Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića, a 1993. u Japanu uz Branka Cikatića kada je osvojio prvi turnir K-1 i postao svjetski prvak u kick boxingu.

Privatni arhiv

Mate Lončar na Kineskom zidu

Već tada proputovao je cijeli svijet i bio na svim kontinentima. Kao ni danas, ni onda nikome nije bilo jasno otkud Mati novac za česta daleka putovanja. A on je stalno pronalazio nove, originalne izvore zarade. Recimo, prije jednog od nekoliko putovanja u Australiju otišao je na Drvenik Veliki, videokamerom snimio selo i sve prisutne u jedinoj lokalnoj gostionici te na otoku uzeo kamen od gotovo pola kilograma, što je također zabilježio kamerom. Videokazetu i kamen stavio je u kofer kada je krenuo u Australiju. Prijateljima je objasnio da je sve to učinio zato što je doznao da je na Novom Zelandu vlasnik rudnika dijamanata Hrvat iz Drvenika koji više od 50 godina nije bio doma.

– A taj kamen od pola kilograma s Drvenika njemu vrijedi više od dijamanta teških pola kilograma, pa ćemo se mijenjati – najavljivao je Mate, a poslije govorio da je zadovoljan uspjehom plana.

Iako više nije tako često igrao biljar, u prvoj polovici 90-ih sa Sanjinom Ugarkovićem, danas nogometnim menadžerom bliskim Slavenu Domagoju Biliću, osnovao je Hrvatski biljarski savez i uveo ga u europsko udruženje.

Tisuću maraka za svaki gol

Najviše prijatelja stekao je u splitskim sportskim krugovima, a od kraja 80-ih posebno se vezao za tada mlade Hajdukove zvijezde Aljošu Asanovića, Slavena Bilića, Alena Bokšića i Igora Štimca. Tijekom čestih zajedničkih druženja jako se zbližio i s Davorom Šukerom. Kada su oni počeli graditi karijere u inozemnim klubovima, Mate im je često dolazio u posjete, katkad bi i dulje vrijeme živio s nekima od njih.

Najprije je Alenu Bokšiću, kada je kao mladić potpisao za Lazio, pomogao priviknuti se na život u Rimu. Prvih nekoliko mjeseci živio je s njim, pomogao mu je izabrati stan, opremiti ga, snalaziti se po gradu, savjetovao mu kako se odijevati, pokazao mu najbolje dućane, restorane, noćne klubove… Bokšić i ostali igrači, kojima je bio čest gost u raznim europskim gradovima gdje su živjeli ili igrali, galantno su ga nagrađivali. Ni Mate nikad nije ostao dužan svojim pokroviteljima, dapače, uvijek je pronalazio neke svoje načine da im u raznim situacijama itekako pomogne. Nakon što je Bokšića smjestio u Rimu, Mate je kupio svoj prvi mali stan u zagrebačkim Srednjacima.

Privatni arhiv

Mate Lončar u Petri, Jordan

 

U legendu je ušla priča iz 1996., kada je Šuker potpisivao za Real, a Mate je, naravno, bio s njim. Kako je znao da će nakon potpisivanja ugovora Šuker i predsjednik Reala Lorenzo Sanz otići u tada najbolji madridski restoran, Mate je tamo otišao večer prije. Osoblju je objasnio da će sutra dovesti predsjednika Reala i novog centarfora, a šefu sale i glavnom konobaru dao je ogromnu napojnicu. Sutradan, kada su u restoran ušli nova zvijezda Reala, predsjednik kraljevskog kluba i Mate Lončar, šef sale i glavni konobar hladno su prošli uz Realova čelnika i novu klupsku zvijezdu te oduševljeno zagrlili i pozdravljali Matu Lončara: “Welcome, mister Mate”. Predsjedniku Reala ništa nije bilo jasno, a Šuker je odmah naslutio što je Mate izveo. Početkom ljeta 1998. Mate Lončar poslao je redakciji Globusa svoju fotografiju iz svetišta u Lourdesu sa zamolbom da se uz prateći tekstić objavi kako je išao moliti za uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Puno godina kasnije Davor Šuker je otkrio zašto je, zapravo, Lončar želio da ta fotografija bude objavljena u novinama.

“Matin plan bio je da nama nekolicini prije svake utakmice u Francuskoj blagoslovi kopačke svetom vodicom. Ta fotografija u novinama trebala mu je kao dokaz da je sveta vodica zaista iz Lourdesa. Ali, Mate nije donio malo svete vodice iz Lourdesa, nego dvije kante po pet ili deset litara. Zato nam prije utakmica kopačke čitave zaronio u kantu punu svete vodice. A onda bi rekao – za svaki gol koji zabiješ s blagoslovljenim kopačkama dođeš mi soma maraka”, uz smijeh je prijateljima ispričao Šuker, kojega je to Svjetsko prvenstvo kao prvog strijelca, sa šest golova, skupo stajalo.

Privatni arhiv

Mate Lončar ispred kipa Krista Iskupitelja u Rio de Janeiru

 

Lončara sam od druge polovice 80-ih viđao na raznim mjestima u Zagrebu – u kafiću Karaka, diskoteci Saloon, restoranu Kod Drageca, kasinu Fortuna na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića, u lobiju hotela Intercontinental, u opatijskom restoranu Bevanda… Ubrzo sam ga počeo viđati svuda po svijetu. Američkog glumca Michaela Yorka, njegovu suprugu i mene 1995. u Bruxellesu je odveo u kasino. Tjedan dana poslije slučajno smo se susreli u kući Antona Kikaša u Torontu, kod kojega je tada bio i televizijski voditeljBranko Uvodić. Tih godina vidjeli smo se i u New Yorku. Mate je doista uvijek bio svagdje i zaista je uvijek odsjedao u najboljim hotelima.

U Matinu iznimnu snalažljivost uvjerio sam se u jesen 1998. u Barceloni, na dodjeli nagrada za najbolje igrače i najboljeg strijelca SP-a u Francuskoj. U dvoranu u kojoj se održavala svečanost FIFA-e, u društvu Mate Lončara ušli smo tadašnji predsjednik Uprave hotelskog poduzeća Zlatni rat Antun Plenković, stric sadašnjeg hrvatskog premijera, i ja. Svi uzvanici, među kojima su bili svi najveći nogometaši u povijesti, poput Beckenbauera, Cruyffa i Platinija – a svi su ga redom sa simpatijama pozdravljali: “Hello, Mister Mate” – kroz predvorje su krenuli na desnu stranu, prema ulazima u dvoranu. Antun Plenković i ja krenuli smo kamo i svi, a Mate nas je počeo odvlačiti na suprotnu, lijevu stranu predvorja, kamo nitko nije išao. Nakon našeg početnog negodovanja, Mate je otvorio neka neupadljiva vrata i s nama ušao u tu prostoriju. Ta prostorija bila je odmah uz pozornicu i u njoj su bile tri najveće zvijezde te večeri i tri najbolja svjetska nogometaša te godine – Davor Šuker, Zinedine Zidane i Ronaldo, ne Portugalac, nego onaj pravi Ronaldo, Brazilac.

Profesionalni asistent Šukeru

Kada je Davor Šuker 1999. potpisao za Arsenal, u njegovu ugovoru, kako se pričalo, stajao je i mjesečni iznos od 5000 funti za osobnog asistenta Matu Lončara. Šuker je tako, na račun Arsenala, prvi put uspio profesionalizirati njihov odnos i Matin status.

Matu Lončara susreo sam i u Ateni 2000., kada sam radio intervju s Aljošom Asanovićem koji je tada igrao u Panathinaikosu, zatim 2002. u Istanbulu, u društvu predsjednika Fenerbahçea, a 2008. u Manchesteru s tadašnjim trenerom Tottenhama Harryja Redknappa

Privatni arhiv

Mate Lončar u Chichen Itzi u Meksiku

 

Često je po svijetu putovao s prijateljima i pokroviteljima Igorom Štimcem i Davorom Šukerom. Oni su, na neki način, bili njegovi mecene, kao Marinko Božić prije njih. Mate je u životu često imao imućne pokrovitelje, no nikada nikome od njih nije ostajao dužan. Spajao ih je s raznim ljudima, obavljao im delikatne zadatke, bio s njima u teškim trenucima, a uvijek je bio i ostao diskretan.

Nakon smjene generacije “vatrenih” i odlaska u mirovinu njegovih najvećih prijatelja, vezom Igora Štimca Mate se od nogometaša mlađe generacije vezao jedino uz Darija Srnu. Prije desetak godina gotovo da se preselio u Donjeck kada je preko Srne postao dobar prijatelj predsjednika Šahtara i jednog od dvaju najvećih ukrajinskih poduzetnika, Rinata Ahmetova. A onda je Rusija počela rat s Ukrajinom.

– Rat je veliko zlo, u Donjecku više ništa nije bilo isto, zanimanje za nogomet je splasnulo, otežano se putovalo i moje im usluge više nisu bile potrebne. Ja sam najveća žrtva rata u Ukrajini – u svojem je stilu pričao Mate Lončar.

Nakon završetka ukrajinske životne epizode Mate se posvetio renoviranju obiteljske kuće u Imotskom u modernu vilu te nastavku putovanja po svijetu. Kaže da ga rodna gruda ne veže, da su njegovi gradovi i Split i Zagreb, odnosno da je građanin svijeta. Tempo mu je već godinama isti: godišnje najmanje desetak svjetskih destinacija.

 

 

 

PropellerAds