Enes Osmančević: Opozicija radikalnija od Dodika

Enes Osmančević: Opozicija radikalnija od Dodika

RSD Sloboda

O formiranju vlasti, neprincipijelnim dogovorima i opoziciji za Oslobođenje govori profesor filozofije i političkih nauka univerziteta u Tuzli i Sarajevu…

Da li je imenovanjem državne vlasti i postizanjem dogovora političkih aktera na tom nivou okončana politička kriza u BiH?

RMU Banovići

– Nažalost, nije i neće biti tako skoro okončana. Neodgovornost stranaka i stranačkih vođa kojima je trebalo gotovo 15 mjeseci da formiraju vlast govori sama za sebe. No, to je samo vrh ledenog brijega krize koja se manifestira u svim sferama ne samo politike nego i života.

Nedorasle vođe

Najprije, u krizi su političke partije. One ne proizvode ideje, što je osnovni razlog i svrha njihovog postojanja. U krizi su institucije, jer su ih zaposjele partijske oligarhije. U krizi je javna uprava, jer je devastiraju nepotizam i klijentelizam. Novinarstvo je u krizi, nesamostalno u odnosu na političke partije i vođe, mediji su razapeti između latentne javnosti i vlasti koja pokazuje tendencije totalitarnog vladanja. Dakle, ovo nije samo kriza vlasti već i kriza društva i države. Sasvim je jasno da je problema mnogo, kriza je duboka i slojevita i traži puno javne rasprave, dobrih rješenja, angažmana, energije, kontrole, popravki, vremena.

Da li je moguće govoriti o bilo kakvom napretku ako imamo iste političke aktere, koji su na svoje pozicije došli istom retorikom koju vode od okončanja rata?

– Napredak je slab i nedovoljan, također i teško uočljiv u ne tako dugom razdoblju. No, ako je suditi po retorici, onda bismo mogli pomisliti da smo još u ratu. Retorika je totalitarna, ratnohuškačka, prijeteća, diskreditirajuća, mrziteljska, ona se sve više radikalizira i sve više je demotivirajuća za bilo kakav konstruktivan angažman. Takvu retoriku stvorili su i održavaju je partijske vođe, njihove dvorske kamarile, pristrasni mediji, ali i nerazvijena javnost, letargično društvo. Rezultat je to gotovo trodecenijske vladavine etno-nacionalističkih, ali i kvazigrađanskih partija, njihovih nedoraslih vođa, uljuljkanih vjerskih elita i elita znanja.

SDA je nakon izbora bila najnepoželjniji partner, da bi godinu kasnije, kako su sami kazali, postala najpoželjniji partner za formiranje vlasti. I sami ste govorili da oni neće odustati dok ne dođu na vlast. Kako uspijevaju u tome?

– SDA je stranka koja je sa HDZ-om, ranije SDS-om, a sada SNSD-om, uspostavila princip vladavine tronacionalnog jednopartizma. Taj princip stavlja znak jednakosti između etnije ili nacije i partije. Jedan narod, jedna partija. Vođe tih partija uvijek govore u ime naroda, a ne birača koji su za njih glasali. Taj princip promovira jednopartizam, a suspendira politički pluralizam. Tako su te stranke umjesto demokracije nametnule partiokraciju. Nažalost, u politički neprosvijećenom društvu sa jakim utjecajem mitomanije, nacionalizma, klerikalizma, populizma, podaničkog mentaliteta, taj se jednopartizam i unisonost mišljenja ne doživljavaju kao opasni za svaki pokušaj demokratizacije. Naprotiv, doživljavaju se kao kohezioni etnički faktor, osjećaj pripadnosti i snage koja je u političkoj utakmici nadvladala razum, raspravu, razboritost. U takvom ambijentu se onda zaposjedaju javne institucije, javni novac i, konačno, sama država. Tada se stranka poistovjećuje sa državom, pa se i sami lokalni politički moćnici, koji su ustvari najčešće politički diletanti, proglašavaju državnicima i državotvorcima. U takvom ambijentu se onda SDA, HDZ i SNSD proglašavaju nadstrankama i postavljaju se iznad države, iznad obrazovnog, finansijskog, privrednog, zdravstvenog sistema… Ono što institucije ne mogu, može stranka! Tako se onda dešava da male stranke hrle u zagrljaj SDA, HDZ-a, SNSD-a, a sve zarad očuvanja pozicija u vlasti, moći i zloupotrebe javnog novca. Te male stranke hrle u zagrljaj SDA, očajnički se nadajući da će uz nju preživjeti. U stvarnosti se dešava sasvim suprotno: stranke koje su paktirale sa SDA su propale ili su minimizirane. Isto to sa svojim političkim partnerima radi i SNSD, a radio je i HDZ.

Kolika je zasluga opozicije u jačanju ovih stranaka, prvenstveno SDP-a, ali i ostale ljevice?

– Ono što se naziva ljevicom kod nas, duboko je razjedinjeno i posvađano. Posvađali su ih s jedne strane nedosljednost u kritici vlasti i pristajanje uz vlast, a sa druge – sujeta stranačkih vođa. SDP je u krizi, jer ne može da se artikulira, da uspostavi komunikaciju sa velikim brojem birača koji ne izlaze na izbore. Ruše ga jednako i bivši lider sa osnivanjem nove stranke/pokreta, ali i nezadovoljnici unutar partije. Nesumnjivo je da SDP snosi odgovornost za loše stanje na ljevici. To bi mogao da bude i imperativ za rukovodstvo SDP-a da se trgne iz letargije i zabavljenosti sobom, da se otvori za ljude koji su nezadovoljni ovim stanjem, da ponudi rješenja za ključne probleme. Ali, to ne smije biti samo deklarativno, već sa istinskim promjenama u strukturama i načinu djelovanja, kako bi one mogle biti prepoznate kao model za promjene u društvu. Iskrenost je u tome najvažnija.

Kako biste ocijenili nastup opozicije u RS-u? Da li je to nagovještaj suštinskih promjena u tom entitetu ili tek borba za pozicije u vlasti?

– Suštinskih promjena ne može biti ako i vlast i opozicija djeluju sa istih ideoloških pozicija, ako se isto odnose prema pitanjima suočavanja sa prošlošću i suočavanja sa budućnošću. U nekim pitanjima opozicija iz RS-u djeluje čak radikalnije od Dodika. Osim toga, ovo što se naziva opozicijom u RS-u ne djeluje strateški. Naprotiv, djeluje se na dnevnopolitičkoj osnovi, po principu podražaj – reakcija. Iznenađujuće je da se SDS od nacionalističkog kreće ka socijalnom diskursu. To je, naravno, slabo i nedovoljno, ali čini se da se SDS-ov vođa Šarović doima kao neko ko je shvatio važnost ekonomskih i socijalnih pitanja. Ostaje da vidimo i kako će djelovati novoosnovana stranka Davora Dragičevića Pokret pravde i da li će moći mobilizirati ljude na otpor u RS-u.

image
AKO ĆEMO SUDITI PO RETORICI, MOGLI BISMO POMISLITI DA SMO JOŠ U RATU/MIREN ALJIĆ
Građani i kolektivi

Dodikov režim je u velikim problemima. Ugušili su slobodu govora i zbora, guše slobodu medija, provode nasilje nad građanima koji traže svoja prava, pa čak i nad zastupnicima u skupštini RS-a. Do kada će se taj totalitarizam moći održavati strahom i nasiljem? Sadašnja opozicija u RS-u će postati vjerodostojna i ozbiljna tek kada se oslobodi dodikovštine, kada racionalizira i strateški promisli odnos BiH i njenih entiteta, kao i odnose Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama i kada prestane otvarati kišobran ako u Beogradu pada kiša.

Očekujete li da će HDZ kroz dogovore sa SDA uspjeti progurati izmjene Izbornog zakona i onemogućiti pojavu slučaja Komšić u budućnosti?

– Historija međusobnih odnosa HDZ-a i SDA je neprincipijelna, kontroverzna i neučinkovita. To i same vođe ovih partija priznaju. Sasvim je izvjesno da će doći do izmjena Izbornog zakona, ali sumnjam da će to biti po modelu etnonacionalnih izbornih jedinica, kakav predlaže HDZ. Moraće se naći kompromis. Zapravo, stvar je u pronalasku balansa između građanskog principa jedan čovjek – jedan glas, jer glasaju građani pojedinci, i principa zaštite kolektivnih prava. Tu treba puno razboritosti i razumijevanja, a vremena je malo.

( Oslobođenje/Autor: Miren Aljić)