Depresija

Depresija

Ferx.ing d.o.o

Većina ljudi varijante depresivnog stanja bar je jednom u životu iskusila.

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

Menprom

Nedjelja je. Ustajem, pijem svoju jutarnju kafu, vani je sunčan dan. Sve je kao u redu, odmor od posla, dobro je. Ali u meni se počinje pomaljati misao: “Sama sam. Opet sam sama. Želim se s nekim družiti.”

Šaljem poruku zadnjoj preostaloj slobodnoj prijateljici. Kaže da ne može danas. Mučnina u želucu. Zauvijek ću ostati sama. Život će mi biti uvijek ovakav. Svi imaju živote. Ja sam jedini f*cking luzer od svih koje znam… Moj život nema smisla, prenosi “Centar uspjeha“.

Tonem u nepregledno duboku sivu provaliju, obavija me cijelu. Više nikad sretnog života za mene. Zadnjom snagom prebacujem se na kauč, buljim u prazno. Mirna izvana, prazna iznutra. Nemam osjećaja, samo crnu rupu u sebi. Pokreti mi postaju usporeni, nemam volje se pokrenuti. Nemam kud. Nemam snage. Kud god pogledam oko sebe uvijek isto. Uvijek isto i uvijek će biti isto. U mom životu zauvijek ova mučna patnja. Svi žive, a ja nemam ništa.

Većina ljudi varijante depresivnog stanja bar je jednom u životu iskusila.

Ruminacija – beskonačno prežvakavanje crnih misli i katastrofičnih predviđanja koja su direktni put u depresiju, a najčešće su u ovim okvirima ovih termina:

  • Uvijek – nikad
  • Zauvijek…
  • Crno – bijelo razmišljanje (svima je super, a meni užas)
  • Da sam bar… (samookrivljavanje i žaljenje za nečim iz prošlosti – potpuno nekonstruktivno)
  • Ne fer usporedbe: trava je zelenija u tuđem dvorištu. “Lako njemu/njoj” varijante.

I tako do navečer. Onda krivnja i ljutnja na sebe:

  • Prva varijanta: kako sam jadna i slaba. Požderala sam kutiju keksa i svu ovu čokoladu, cijeli dan se trpam.
  • Druga varijanta: opet sam se napušila ko stoka.
  • Treća varijanta: zbičio sam danas sve pare u kladionici.
  • Četvrta varijanta: pijan sam ko majka, mučno mi je…
  • Peta varijanta: Tinder, po*no sadržaji do u besvijest…
  • Itd…

Kompenzacije ovisničkim sadržajima kako bi izbjegli istinsku i oštru bol; tugu i/ili ljutnju koja je uvijek u podlozi depresivnog raspoloženja. Kad bi se prepustili originalnom osjećaju, depresije ne bi ni bilo. Dobro bismo se isplakali, vrištali, istrčali, štogod, osjećaj bi s vremenom pomalo jenjavao i nestao. Ove kompenzacije služe zamagljivanju i desenzitizaciji od osjećaja.

Depresija je povlačenje od ljudi i akcije, smanjenje energije, stišavanje, zamagljivanje. Nekad nam služi da ne bismo eksplodirali u bliskom odnosu, jer se bojimo posljedica konfrontacije, prekida nekog odnosa. Nekad se njome poslužimo kako bismo se zadržali u statusu quo (svi skaču oko mene kad sam ‘loše’). Varijanti ima koliko i depresivnih ljudi, motivi su nam uglavnom duboko nesvjesni.

Skidanje s dopa depresije

Najvažniji dio je osvijestiti i zapisivati crne misli. One su te kojima kreiramo loše osjećaje. Sve počinje s mislima. Misao je električni impuls u mozgu koji stvara kemiju mozga, a ona šalje hormone u tijelo. Kad je ta kemija hormona poremećena (od pretjerane količine crnih misli) imamo premalo serotonina, dopamina u mozgu – mi smo u depresiji.

Ovo stanje ja nazivam “Moj mozak me napada”

Stvar je u tome da mi sebe drogiramo neistinama (uvjerenjima) poput “Zauvijek ću ostati sama i ništa tu ne mogu učiniti” i tako drogiranima onemogućujemo si akciju, rješavanje problema koji su nas doveli u loše osjećaje te pomicanje iz tog mučnog stanja.

Kad odvojim svoj Ja, Svjesnost, Sebe, Self od svojih misli, “Ja nisam svoja misao”, imam slobodnu volju. Svjesno biram svoje misli i akcije i onda ne moram nastaviti tonuti u osjećaj očaja, bespomoćnosti i beznađa. Imam put spasenja.

U stanju depresije u svakom trenutku imamo dva puta, dva izbora:

  • prepustiti se da nas nezdrava hemija mozga vuče dublje u očaj
  • svjesno odlučiti da nećemo dopustiti svom mozgu da nas poždere

Kad mi klijent u psihoterapiji kaže “Ne mogu, nemam snage, nemam volje”, znam koliko je to tačno, jer sam na svojoj koži to isprobala toliko puta u životu. Manje ili više snažno, nekad do gotovo potpunog odustajanja od svega. Ta nemogućnost pomicanja tijela i uma toliko je snažna, kao da je netko na vas stavio tisuću tona teški kamen. Jednostavno ne možete. Gadi vam se svaki “Trgni se, pokreni se” savjet, jer ste svjesni što bi trebali, ali vam je nemoguće. Na kraju još osjećate krivnju zbog tog rascjepa.

Evo kako je izgledao moj dugogodišnji proces samo-izlječenja od depresija od kojih sam patila čitav život (svi koji su prolazili teška depresivna stanja znaju koliko je riječ patnja pravi opis tog stanja).

Depresija vuče i usisava nemilo prema dnu. Znala sam doživjeti osjećaj gotovo potpune bespomoćnosti. Kažem gotovo, jer u svima nama (sve do trenutka samog izvršenja samoubojstva) postoji nada – ja tu nadu zovem duboko unutarnje znanje da je moguće izaći, da je i za mene moguć lijepi život, da mogu i da imam sve resurse za to. Mene je to malo zrnce iskonske životnosti izvuklo svaki put da ne odustanem od života i guralo me do potpunog samo-izlječenja.

Niko i ništa vas nikad neće izvući, niko taj posao neće odraditi umjesto vas. Morat ćete sami.

U depresivnim razdobljima “Sad je grozno i NIKAD neće biti bolje…” imala sam momka koji me neumorno čupao van, mamu kao porodicu, nepregledne sate kafa i razgovora s prijateljima, strpljivu psihoterapeutkinju, edukaciju iz psihoterapije sa znanjima o svemu – sve su mi to bile podrške u teškim trenucima da ne potonem potpuno.

Ali, ono zrnce unutarnjeg znanja da se može; moj zdravi Self, egzistencijalna žudnja za (pravim) životom – bila je moje istinsko izlječenje. Danas plačem kad sam tužna i šizim kad sam ljuta, ali ne dopuštam sebi više od par sati, rijetko dana, depresivnog stanja, jer znam kud to vodi. A to “ne dopuštam” znači samo to da znam prepoznati obrazac u koji upadam u trenutku kad se počinje događati, i svjesno se prisilim izabrati put života, a ne depre.

Prisiljavati je prava riječ i puno ćete svjesnog prisiljavanja u pozitivne misli i ponašanja morati koristiti.

To zrno zdravog Selfa tjeralo me u zdravlje dinamikom jedan korak naprijed, deset nazad. Takvo mučno i sporo hodanje trajalo je godinama. Koristila sam sve što sam znala i umjela: beskrajno pisanje misli i osjećaja, psihoterapiju, ples, sport, druženje, meditaciju, istraživanje mozga, eksperimentiranje na svom mozgu… Nikad “lijekove”. Unatoč svom tom radu depresivna hemija mog mozga bila je toliko jaka da su pomaci bili spori, a i životne okolnosti držale su me u statusu quo. Drugim riječima, život mi nije dao nogu u dupe da se trgnem. Godinama. Unatoč tome, uspjela sam. Danas znam biti tužna i neraspoložena, ali godinama nisam ušla u depresiju. Znam je prepoznati i zaustaviti njezin razvoj.

I zato apsolutno imam razumijevanja kad mi moji depresivni klijenti govore kako se ne mogu pokrenuti, nemaju volje, jer znam koliko je to istina. Ali isto tako ne odustajem od njihovog unutarnjeg zdravog Selfa (za koji oni najčešće nisu ni svjesni da ga imaju). I kad mi se čini da dižu ruke od sebe, ja se uporno držim tog njihovog unutarnjeg zdravog dijela ličnosti i na sve načine ga potičem da se razvije.

Faze izlječenja

Prvo sam naučila prepoznavati svoje crne misli. Na početku je to bilo zapisivanje negativnih misli i uvjerenja od jučerašnjeg dana ili iz prošlosti. S vremenom, mjesecima i mjesecima rada, s odustajanjima koja su isto trajala mjesecima, naučila sam svoje negativne misli prepoznavati u trenutku kad se javljaju. I tako… korak naprijed, nazad dva…

Onda faza učenja: na papiru, u tablicama kognitivno-biheviorlane tehnike promjene negativnih misli u realistične. Školski, šterberski. Učenje teorije kako bih shvatila što mi se točno događa. Meni treba potpuno i duboko razumijevanje stvari, ne pušim savjete i teorije tek tako.

Potom je uslijedila faza prepoznavanja obrazaca misli, osjećaja i ponašanja kojima samu sebe ubacujem u depresivno stanje, i to u trenutku kad se događaju. Ali iako bi čula crne misli u svojoj glavi, ništa ne bih poduzimala. Misao: “Opet sam sama, svi imaju nekoga” + osjećaj: duboko samosažaljenje, bol + ponašanje: vraćanje na kauč u pasivno stanje = rezultat: kopnim u depresiju.

Znači, ovaj put nisam bila potpuno bespomoćna, jer bih se svjesno ubacivala u svoj očaj i jad. Svjesno bih izabrala loš put. Ali svjesno je napredak od nesvjesnog.

Moj mozak nisam Ja

U narednom razdoblju bila sam već na konju, jer sam imala mogućnost izbora svog ponašanja. Nisam više bila u milosti i nemilosti svojih osjećaja koji me bacakaju tamo, ovamo. To znači da sam u toj mojoj usamljenoj nedjelji, pod gotovo potpunim utjecajem tmurnih i mučnih osjećaja beznađa, bila sposobna odvojiti Sebe od svoje neuravnotežene kemije mozga i reći si “Evo te tvoj mozak opet napada.” Nekad bi se svjesno ili polu svjesno prepustila bluesu, a nekad bi se odlučila za onaj drugi put, izlaz prema zdravlju pa bih izašla van iz kuće (beskrajno hodanje i bicikla su mi spasili život) ili otišla na ples ili sl. To bi mi naravno snažno promijenilo kemiju mozga i vratila bi se doma sretna.

Zadnja faza izgleda ovako: Nedjelja. Jutro. Pijem uobičajenu kavu, počinjem biti svjesna da sam sama. Evo ga, opet nedjelja sama… nakon svega što sam napravila u životu… Počinjem biti svjesna svog obrasca misli, ali osjećaj je poprilično snažan. Ubacuje me u tugu i paniku. Šaljem poruku jedinoj preostaloj slobodnoj prijateljici. Kaže da ne može danas. Osjećam razočaranje, ali osjećaj je daleko blaži nego nekad. Svjesno svoju pažnju usmjeravam na misli i unutarnji proces. Aha, to je to. Primjećujem kako me sidra iz okoline ubacuju u stanje bluesa: prostor u kojem se nalazim, pogled s prozora, boja jutra, sve me to podsjeća na siva, mučna, depresivna razdoblja iz prošlosti. Počinjem biti svjesna da danas nije ta prošlost, nego je danas. Sve u mom životu je drugačije i dobro. Trenutna okolina u kojoj pijem kavu podsjeća me na osjećaje nekadašnje samoće, ali kad bolje promislim ja se sada ni malo ne osjećam tako. To su samo moje asocijacije.

Svejedno trebam svjesni i voljni napor da se prisilim ostati u zdravim i realističnim mislima: “Nećeš u blues, znaš da nije tačan. Nećeš ovaj put. Nisi SVE to prošla da bi sad opet u to. Irena, što ti sad treba, što je sad dobro za tebe?” Znam, idem po voće u dućan. Vraćam se dobre volje s entuzijazmom za pisanje. Provodim cijelu nedjelju u meditaciji i pisanju. Na kraju dana sam zadovoljna, dobro mi je išlo. Izliječena sam. Stari obrazac je mrtav.

Teško je raditi s depresivnim klijentima, oni svu svoju (ogromnu) životnu energiju koriste da se zadrže u statusu quo; da sebe, mene i okolinu uvjere kako se ne mogu pomaknuti. Ali nema šanse da im to popušim, jer znam… Itekako znam da se može. I ne mora biti ovako mučno i dugotrajno. Zato imam beskrajno strpljenje za njihov proces promjene, koliko god trajao.

Mozak je neuroplstičan, to znači da se mijenja onako kako mi na njega utječemo sadržajem svojih misli i ponašanja; svakodnevnih životnih izbora. Svaka sekunda našeg postojanja prilika je da izaberemo dobro za sebe ovaj put.

(Centar uspjeha)

RSD Sloboda